Srpska slava

Kada Srbin slavu slavi
On uz kolač sveću stavi,
Pa preliva kolač vinom
I sve sveti svetim činom!

Kolač mu je slika Oca,
Svakog dobra davaoca,
Sveća mu je slika Sina
Slika Duha – sila vina!

Pred Trojicom Srbin stane,
Pa skrušeno on uzda’ne:
Care večni, blagoslovi
Svi su Tvoji dari ovi!

Narod složi i umnoži,
Nek’ svi ljudi budu Božji,
Nek’ svi slave ime Tvoje,
Tvoga Suda nek se boje!

K’o hleb nek su srcem blagi,
Kao sveća dušom pravi,
Kao vino nek su jaki:
Blagi, pravi, jaki – zdravi!

Čisti kolač vera čista,
Sveća – nada što nam blista,
A vino je ljubav krasna
Istina je i tu jasna!

O, Trojice, Bože jaki,
Šta ti dajem ja nejaki?
Sve je ovo Tvoja slika
Bleda slika Tvoga lika!

Nek’ Svetitelj moj Te moli,
On do Tebe bliže stoji,
Zato njemu palim sveću
Daj nam, Bože, dobru sreću!

Sva je moja bogomolja:
NEKA BUDE TVOJA VOLjA!
Svakom živom Ti pomozi,
Pa ni meni ne odmozi!

(Srpska duhovna pesma)

Ko krsno ime slavi, onom i pomaže

Što protuži rano u nedelju
U nedelju prije jarkog sunca,
U Sokolu gradu bijelome
U tamnicu Petra Mrkonjića?
Oglasuje, da je soko sivi,
Po istini vojvoda Todore.
Ako tuži, za nevolju mu je:
Sutra mu je krsno ime sveto,
Krsno ime, sveti Đeorđije,
A nema ga čime proslaviti,
Pak bratimi kapidžiju mlada:
“Bogom brate, kapidžija mladi!
“Otvori mi na tamnici vrata,
“Da je idem Petru Mrkonjiću,
“Da se molim Petru gospodaru,
“Da me pusti na Boga na jemca,
“Da otidem na višu čaršiju,
“Na čaršiju tamo međ’ trgovce,
“Da poprosim i ‘leba i vina,
“Da naranim sužnje po tamnici
“Radi Boga i krsnog imena”.
Kapidžija za Boga primio,
Pa on pusti vojvodu Todora,
Pusti njega Petru Mrkonjiću,
Pusti g’ Petar na Boga na jemca.
Ode Todor tamo na čaršiju,
Na čaršiju tamo međ’ trgovce;
U Todora nigdi ništa nema,
Razma jedni noži pozlaćeni,
Srebrni su, pak su pozlaćeni;
On iznese nože međ’ trgovce,
Trgovci mu cijenili nože:
Ta jedan mu dva dukata daje,
A drugi mu tri dukata daje,
Treći smisli i Boga i dušu,
Te mu dade četiri dukata.
Dukat uze ‘leba bijeloga,
Drugi dukat vina i rakije,
Treći dukat svake đakonije
I ubave one jasne sveće,
A četvrti dukat ostavio,
Da daruje sužnje po tamnici
Radi Boga i krsnog imena.
Pa je Todor užegao sveću,
Pa otide dole u tamnicu,
Te stavio sužnjem večerati;
Večeraju, piju vino ladno,
Setiše se lepe slave Božje,
Usta Todor, u slavu napija:
“O ubava, lepa slavo Božja!
“Sveti Đorđe, krsno ime moje!
“Oprosti me tamnice proklete!’
Teke Todor u slavu napija,
U to doba junak pred tamnicu!
Pak doziva vojvodu Todora:
“Čuješ, brate vojvoda Todore!
“Odi k mene, brate, pred tamnicu.
“Da ti kažem do dve do tri reči”.
Al’ besedi vojvoda Todore:
“Oprosti mi, neznana delijo,
“Ja bi kail pred tamnicu doći,
“Al’ je pusta sinoć zatvorena,
“I ključevi dvoru odnešeni”.
“Odi k mene, vojvoda Todore!
“Na tamnici otvorena vrata,
”Otvorena vrata devetora
“I deseta brava Dubrovnička”.
Tad’ iziđe vojvoda Todore.
Pred tamnicom čudan dobar junak
Na vitezu konju zelenome,
I na njemu čisti zelen skerlet,
Na glavi mu krasan samur-kalpak,
Za kalpakom noja ptića krilo,
Te sen čini konju i junaku,
Da mu lice ne smagne od sunca;
Pak Todoru junak progovara:
“Čuješ brate, vojvoda Todore!
“Ti se diži noćas iz tamnice,
“Pak ne idi pokraj mora sinja,
“Jer su česte u Latina straže,
“Pak se bojim da te ne u’vate;
“Već ti idi preko gore čarne,
“Dokle dođeš dvoru gospodskome”.
Osvrte se vojvoda Todore,
Da junaku dade čašu vina,
Al’ nestade konja i junaka!
Ode Todor dole u tamnicu,
Te kazuje među sužnjevima.
Kad videše trideset sužanja
Na tamnici otvorena vrata,
Ostaviše i ‘lebac i vino,
Otidoše svak’ na svoju stranu.
Ode Todor preko gore čarne.
Kade dođe dvoru gospodskome,
Ali ljuba krsno ime služi,
Sazvala je goste i zvanice,
I kumove i sve prijatelje,
Pa gospođa krsno ime služi,
I gospođa u slavu napija:
“Pomoz’, Bože i sveti Đorđije,
“Krsno ime gospodara moga!
“Oprosti ga tamnice proklete!
“Donesi ga dvoru gospodskome!”
U to doba Todor u dvorove,
Od gospođe čašu pri’vatio,
Te napio u slavu Božiju,
Poslužio krsno ime svoje,
A u svome dvoru bi’jelome,
Počastio goste i zvanice
I kumove i sve prijatelje.

 

Sveca slavi srpski car Stepane,
Sveca slavi, svetog Aranđela,
Svu gospodu na sveca sazvao,
Sazvao je trista sveštenika,
I dvanaest veliki’ vladika,
I četiri stara proigumna.
Lepo i’ je care posadio:
Sve koleno jedan do drugoga,
A car Stepan ladno vino služi,
Gospodarom redom čašu daje,
Kako carski valja i trebuje
Poslužiti krsno-ime svoje.
Al’ besede gospoda ‘rišćanska:
“Car’ čestiti, ogrejano sunce!
“To je nama zazor i sramota,
“Da ti nama ladno vino služiš,
“Nego sedi s nama za trpezu,
“Slugam podaj, neka vino služe”.
Prevari se srpski car Stepane,
Te on sede s njima za trpezu,
A još nije ni slave napio,
A zaista ni metanisao,
Slugam’ dade, da mu vino služe,
Da mu sluge krsno ime služe,
Ne posluži krsno ime svoje
Jedan danak, kako jedan časak.
Dok car Stepan na nogu stajaše,
Stajaše mu sveti Aranđeo,
Stajaše mu na desnom ramenu,
Miluje ga krilom po obrazu;
Kad car Stepan sede za trpezu,
Rasrdi se sveti Aranđeo,
Ud’ri cara krilom po obrazu;
Pa otide iz careva dvora.
To iz dvora niko ne video.
Razma jedan kaluđere stari
Pa on proli suze niz obraze;
Gledali ga carevi dvorani,
Pak su njemu tijo besedili:
“Što je tebe, stari kaluđere?
“Šta t’ je malo u carevu dvoru?
“Il’ t’ je malo izest’, il’ popiti?
“Ili si se, stari, prepanuo,
“Car ti neće milostinje dati?”
Al’ besedi stari kaluđere:
“Prođ’te me se, carevi dvorani!
“Ni mi j’ malo izest’, ni popiti,
“Niti sam se starac prepanuo,
“Što m’ car neće milostinje dati;
“Nego vide, što vide nisam:
“Dok car Stepan na nogu stajaše,
“Stajaše mu sveti Aranđeo,
“Stajaše mu na desnom ramenu,
“Miluje ga krilom po obrazu;
“Kad car Stepan sede za trpezu,
“Rasrdi se sveti Aranđeo,
“Ud’ri cara krilom po obrazu,
“Pa otide iz careva dvora”.
To dvorani caru dokazaše,
Onda care na noge ustade,
I podiže trista sveštenika,
I dvanaest veliki vladika,
I četiri stara proigumna;
Te uzeše knjige carostavne,
Te čitaše velike molitve
I držaše velika bdenija
Za tri dana i tri noći tavne;
Mole s’ Bogu i svet’ Aranđelu,
Te se na to jedva smilovao,
Smilovao sveti Aranđele,
Te je caru grehe oprostio,
Što je care seo za trpezu,
A još nije ni slave napio,
A zaista ni metanisao.

Manastir Svetih Arhangela je zadužbina srpskog cara Dušana Silnog (kralj 1331-1346, car 1346 – 1355), koji se nalazi kanjonu reke Bistrice nedaleko od grada Prizrena u Metohiji i pripada raško-prizrenskoj eparhiji Srpske pravoslavne crkve. Građen je u periodu od 1343. do 1352. godine, na mestu starije crkve u sklopu tvrđave Višegrad kao grobna crkva cara Dušana i smatra se da je predstavljao vrhunac srpskog sakralnog graditeljstva koji je presudno uticao na nastanak i razvoj Moravskog stila.

Turci ne dadu piti u slavu Božiju

Slavu slavi stari despod Đuro
O proleću danu Đurđevome,
Krsno ime slavna svetog Đorđa,
Da bi nama u pomoći bio.
Tri mu Đuro sofre postavio:
Jednu sofru od suvoga zlata,
Drugu sofru od ckrli merdžana,
Treću sofru drva šimširova,
Na njih meće piva i jestiva.
Za najprvom dvanaest vladika,
A za drugom svu srpsku gospodu,
A za onom od žuta šimšira,
Onu mi je niže pomaknuo,
Meće za njom kljaste i slijepe.
Al’ da vidiš goleme nevolje,
Od kad Srblji carstvo izgubiše,
Kleti Turci zulume činjahu,
I Srbljima jade zadavahu
Krsno ime služit’ ne smijahu,
Pa se boje Srblji svikolici.
Al’ izađe stari despod Đuro
Na čardaku od bijele kule,
Gleda Đuro s desne na lijevu,
Kada se je polje zamaglilo:
Nije magla da bi magla bila,
Nego para konjska i junačka.
Malo stade, ne bi nikoliko,
Evo junak na konja dorasta,
Silan Turčin aga Bećir aga,
Traži vrata teškom topuzinom:
– Silan vlaše, otvori mi vrata –
Viknu Đuro svoje vjerne sluge:
– Brže, sluge, ako Boga znate,
– Otvorite vrata na avliji.
Uđe Ture mlado i pomamno.
– Bre, kauri, rodila vas kurva,
– Al’ ne znate šta ste i kako ste.
– Krsno ime slavit’ ne smijete,
-“Slava Božja već se ne napija.
Skida Đuro kapu pod pazuo,
Sva gospoda na noge ustaše,
Svaki muči ništa ne govori,
Staviše ga u čelo trpeze.
Niti jede niti pije kurva,
Nego mrko prebraja gospodu,
Ne da piti u slavi Božojzi,
Koja njemu ni pomoći neće.
Kad se Đuro na nevolju nađe,
Trostruke ga suze promakoše,
Valjaju se niz gospodsko lice,
Suze roni, ovako govori:
– O Jerino, moja vjerna ljubo,
– Uzmi bolje jednu kupu vina,
– Pa iziđi dolje na sokake,
– Koga prvo vidiš od Srbalja.
– Pruži njemu i kupu i vino.
– Zakuni ga Bogom velikijem,
– I našijem krsnijem imenom,
– Da napije u slavi Božojzi.
Brže ga je ljuba poslušala,
Napunila jednu kupu zlatnu,
Dolje pođe sjetno neveselo,
Boga moli, ovako govori:
– Velji Bože, i svi Božji sveci,
– Daj mi danas blizu dvora moga
– Da susretnem dobroga junaka,
– Koji će mi napit’ po zakonu,
– To za slavu Boga velikoga,
– I za slavu svetoga Đorđija.
Hitro krače, a očima smatra,
Kad sokaku siđe na kaldrmi,
I susrete neznana junaka,
Pojahao konja golemoga,
Na njega je strašno odijelo,
Na junaka svijetlo oružje,
O sedlu mu koplje ubo’jito,
S desne strane topuzina teška,
Božju mu je pomoć nazivala:
– Božja pomoć, neznani junače!
A on njojzi ljepše odgovara:
– Sreća dobra, Đurđeva Jerina!
Upazi mu pogled naopaki
Kroz kosmate gornje trepavice,
Upazi mu oba mrka brka,
Đe mu gusti sjede po ramena,
Junak diše, a brci se vise,
Prepade se, da od Boga nađe,
Na tle pade i čašu ispusti,
Zdrava kupa, a vino cijelo.
Udesi se neznana delija,
S konja siđe, za ruku dofata:
– Ne boj mi se, moja posestrimo,
– Nego kažuj, što je i kako je.
Jerina mu stade kaživati
Po istini sve kako je bilo.
Reče riječ neznana delija:
– Bogom, sestro, Đurđeva Jerino.
– Kaži meni jesi l’ vjere tvrde,
– Mogu li se u teb’ pouzdati,
– Da me nećeš danas prosočiti?
Ona mu se kune i preklinje:-
Tvrda vjera, neznana delijo,
– Tvrda vjera, tvrđa od kamena!
Onda joj je tiho besjedio:
– Ja sam glavom Kraljeviću Marko
– Pozdravi mi pobratima moga,
– Rec’ mu tajno, ne pominji Marka:
– Sad će doći neznana delija,
– Jer ne oće na drum piti vina,
– Ni napiti u slavi božojzi,
– No u dvoru za sofrom bijelom,
– Đe se vazda pije i napija.
Brže skoči Đurđeva Jerina,
I uleće Đuru na čardaka,
Sve mu kaže od kraja do konca,
Ma ne kaže da je Kraljić Marko.
Muči Đuro, ništa ne govori,
Al’ sam sobom misli i razmišlja:
Danas nema u Srba junaka,
Ko će u dvor pit’ u slavu Božju.
Malo bilo, ne bi nikoliko,
Al’ evo ti Kraljevoga Marka,
Pokrio se samur kabanicom
Sa vr’ glave do petnije žila.
Kako dođe odmah kavgu zivnu:
– Đe si, Đuro, iznesi mi vina,
– Od Boga je velika greota,
– A od ljudi zazor i sramota,
– Kod ovake časti i gospode
– Da se muklo ispijava vino,
– Jer se Srblji naučili nisu,
– Vino piti, a mukli stajati.
Primaknu se pri trećoj trpezi,
Kao da je tužan i sirotan.
Turčin gleda, šta oće da radi,
Primaknu se k mesu ajdučkome,
Rukam’ grabi, a zubima skube,
Kao gladan kurjak ovnovine,
Pak dovati jednu kupu vina,
Po nje bješe, pak je pripunio,
Na junačke noge ustanuo,
Reče riječ: – Braćo, da pijemo
– Sad na’jprvu u slavi Božojzi.
Kad va slavu zače da govori,
Skoči Turčin ka da se pomami:
– Lakše, Vlaše, šta si naumio?
Trže sablju, skoči pro trpeze,
Doista ga pogubiti ćaše.
Al’ je Marko stara varalica,
Zbači sebe bukarsku ćurdiju,
Na topuz mu sablju dočekao:
– Lakše, Ture, kud si nasrnuo,
– Al’ ne vidiš da si poginuo?
Pozna Turčin Kraljevića Marka,
Sve vladike i redom gospoda.
Viče Turčin, zaklinju vladike,
A gospoda grlom bijelijem:
– Neka, Marko, ako Boga znadeš,
– Ne pogubi agu Bećir-agu.
– Ali ne znaš, ne znali te ljudi!
– Da ni s mirom živjet’ ne možemo.
Marko čuje, al’ čut’ ne oćaše,
No s Turčinom tam’ amo se maša.
Silan Turčin, ali bolji Marko,
Saveza mu ruke naopako,
Priveza ga reku o direku,
S gospodom se u obraz ižlubi,
A vladike u bijele ruke,
Tader reče: – Kamo vas, gospodo,
– ‘Ajte sada pijte i blagujte,
– I ‘rišćanski zakon ispunjajte.
– I ako smo izgubili carstvo,
– Duše naše gubiti nemojmo.
Piju vino, razgovaraju se.
Turčin gleda, ne zbori riječi.
Tad gospoda, zakumiše Marka:
– Bogom brate, Kraljeviću Marko,
– Pušti nama agu Bećir-agu,
– Da nas Turci ne bi pogazili,
– Sirotinju našu cvijelili.
Tad se Marko u sve misli snađe.
Pušta vraga, nek mu nije traga.
Teško Srbljem, đe im nije Marka.

Kralj Marko, dio freske iznad južnog ulaza u crkvu Markovog manastira blizu Skoplja, koji je njegova zadužbina.

Vjera naša, vjera stara 

Vjera naša, vjera stara,
Vjera naših svetih cara,
Vjera puka i knezova
I narodnih vitezova.
Vjera vječna, vjera slavna
Naša vjera pravoslavna.
Viteze je izrodila
Svetitelje odgajila
Narod srpski proslavila
Zemlju našu osvetila.
Vjera vječna, vjera slavna
Naša vjera pravoslavna.
Vjera ova duši godi
Ona razum ljudski vodi,
Srce blaži, volju snaži
Ko još od nje bolju traži!
Vjera vječna, vjera slavna
Naša vjera pravoslavna.
(Srpska duhovna pesma)

Hram Svetog Save je najveći srpski pravoslavni hram najveći pravoslavni hram na Balknau i po površini i zapremini najveća pravoslavna crkva na svetu. On se nalazi u istočnom delu Svetosavskog trga, na opštini Vračar, u Beogradu. Podignut je na mestu za koje se smatra da je Kodža Sinan paša 1594. godine spalio mošti Svetog Save, osnivača Srpske pravoslavne crkve.